Piše: Cile Mitić
Pripadnost
kulturno-umetničkim društvima oduvek je bila posebna stavka i ponos u životima
onih koju su se bavili nekom umetnošću amaterski. Pripadnost (da ne kažem rad) profesionalnim folklornim ansamblima predstavljala je i predstavlja posebno
istaknut elitizam u svetu umetničke narodne igre. Međutim, dok su se umetnici
drugih umetničkih pravaca, ne samo u igri već i u ostalim scenskim
delatnostima, razvijali, postajali prepoznatljiviji i cenjeniji kada ostvaruju
svoje uloge u različitim umetničkim kućama (sistemskim i alternativnim,
profesionalnim i amaterskim), ansambli narodnih igara počeli su dizati
imaginarne zidove i zatvarati se u svoje izolovane, gotovo šizofrene tvrđave.
Kako bi
se najboljim umetnicima omogućilo da svoju umetnost iskazuju na različitim
scenama pogotovo u vremenima sve većih finansijskih kriza, u pozorišnom svetu
Beograda se, na primer, rodila tzv. koordinacija – susret producenata i
pozorišnih organizatora gde uz žučnu raspravu usvajaju kalendar predstava da
svako od izvođača uspe da se pojavi na svakoj sceni koja ga želi. Za razliku od
ove situacije, koja ima i poneke svoje anomalije, ali je u osnovi nastala da
omogući što bolje ostvarivanje prava na rad, u folklornom svetu je samo
pojavljivanje na probama drugih ansambala izazivalo gnev kod „šefova ansambala“
i dovodilo mlade ljude vrlo često, u najmanju ruku, u verbalni sukob. Vremenom
je ovo prihvaćeno kao pravilo ponašanja i nije više bilo mogućnosti da neko
odigra probu, a kamo li nastup u dva ansambla iako su u različitim terminima.
Veliki ansambli bivali su sve rigorozniji i neprijatniji, iako se u osnovi
radilo o amaterizmu ili hobiju – čitaj: slobodnoj volji u slobodno vreme.
Velike operske i baletske kuće celu sezonu unapred najavljuju gostovanje velikih i istaknutih umetnika iz drugih kuća ili čak drugih država, sa drugih kontinenata. U bivšoj Jugoslaviji pojedini baletski ansambli stvarani su i građeni tako što su godinama u njima gostovali istaknuti umetnici iz većih centara kao što su bili Beograd i Zagreb dok se lokalni ansambli nisu u potpunosti izgradili. Čast je bila imati ispred svog imena u programskoj knjižici skraćenicu „k.g.“ – kao gost. I kada se to nedavno desilo u jednoj od profesionalnih folklornih kuća bilo je napeto. Neizvesno, kako će ko reagovati?!
U oblasti obrazovanja, kulture i informisanja Srbija podstiče duh tolerancije i međukulturnog dijaloga i preduzima efikasne mere za unapređenje uzajamnog poštovanja, razumevanja i saradnje među svim ljudima koji žive na njenoj teritoriji, bez obzira na njihov etnički, kulturni, jezički ili verski identitet.
(…)
Svi imaju jednak pravni položaj na tržištu.
Zabranjeni su akti kojima se, suprotno zakonu, ograničava slobodna konkurencija, stvaranjem ili zloupotrebom monopolskog ili dominantnog položaja.
Gore navedeni tekst nije nikakav zapis iz
istorije već deo članova 81 i 84 Ustava Republike Srbije, koji se danas,
nažalost, vrlo često zanemaruje, ali je, na sreću, i dalje na snazi. Ovaj akt
upravo govori o onome što se u neformalnim odnosima dešava u svetu scenske
narodne igre. Da budemo iskreni, formalni ili formalno-pravni odnosi u ovom
polju često su nerešeni iz sijaset razloga. Međutim, na prostoru Republike
Srbije već decenijama u okviru srednjeg baletskog obrazovanja postoji odsek za
narodnu igru, koji godinama formira kadrove za ovaj umetnički pravac. O pitanju kvaliteta kadrova i rada nećemo ovog puta, ali činjenica je da veliki
broj tih mladih ljudi ne uspe da se zaposli u državnim kućama – što je
razumljivo, jer postoje samo dve (oko
100 radnih mesta na 6,9 miliona stanovnika). U toj situaciji, mladi diplomirani
igrači narodne igre (barem oni koji tu profesiju vole i žele i posle
školovanja) pokušavaju da se ostvare, pokažu na sceni pa i zarade na svakojake načine,
koji im se ukažu – drugim rečima pokušavaju da ostvare svoje pravo na rad. I u ovom
slučaju Ustav je jasan:
Svako ima pravo na slobodan izbor rada.
(Član 60, stav 2, Ustav Republike Srbije)
Pojedini umetnici narodne igre
uspevaju ovo pravo da ostvare na nekoliko mesta: kao profesionalni igrači u
državnim ansamblima, a istovremeno i kao umetnički rukovodioci i pedagozi
narodne igre u ansamblima i KUD-ovima - jer to zajamčena sloboda tržišta
omogućava. Ili kao pedagozi u jednom ansamblu, a koreografi u nekom drugom -
jer kvalitet ne sme biti sputan i mora pronaći svoj put.
Međutim, bez obzira na najviši
pravni akt države u kojoj živimo i radimo, na vest da bi svoje pravo na rad i
ljubav prema igri ostvarile i iskazale u još jednom ansamblu, koji uzgred
okuplja i samostalne profesionalne umetnike narodne igre, mlade diplomirane
igračice narodne igre bivaju tretirane kao svojina umetničkog rukovodioca
kulturno-umetničkog društva u kome igraju, a kolege iz druge kuće obaveštene lakonskom
porukom: „One su moje igračice.“ Čekaj! Kako to misliš tvoje?
Niko ne može biti držan u ropstvu ili u položaju sličnom ropstvu.
(Član 26, stav 1, Ustav Republike Srbije)
No comments:
Post a Comment